Mungosi
Mungosi (Herpestidae) su porodica iz grupe mačkolikih životinja. Oni se dele na dve potporodice koje se mogu dobro međusobno razlikovati. Jedna su Madagaskarski a druga Pravi (afroazijski) mungosi. Poslednja grupa je raširena gotovo isključivo u Africi sa samo jednom vrstom u Južnoj Aziji.
Pretpostavlja se da postoji bliska srodnost između cibetki i mungosa.
Jedna od bolje proučenih vrsta iz ove porodice su surikati (Suricata suricatta). Postojbina im je u Južnoj Africi, u polupustinjskim predelima. Domoroci ih nazivaju "čovečuljcima". Žive u podzemnim staništima, u većim grupama.
Imaju vrlo dobro organizovan "socijalni život". Kako se hrane pretežno insektima, a često i raznim vrstama crvića koje iskopaju iz zemlje, u potrazi za hranom provode veliki deo vremena sa njuškama priljubljenim uz zemlju, izloženi su svojim najopasnijim neprijateljima, grabljivcima iz vazduha. Stoga je neprekidno jedan surikat "na straži". Sedi na vrhu obližnjeg polusuvog grma, ili stabla, posmatrajući nebo nad prostorom gde članovi porodice traže hranu. Ako se na vidiku pojavi krilati neprijatelj, on diže uzbunu i svi istog trena kreću prema najbližem zaklonu. Pri tome je važno spomenuti, da žive u vrlo toplom podneblju, i da životinji na straži nije lako sedeti potpuno izložen suncu. Stoga se na mestu stražara redovno smenjuju.
Isto tako, ako se u blizini pojavi zmija, na javljanje prvog koji je opazi, okuplja se cela grupa i udruženim snagama, napadajući je sa svih strana, obično je, bez obzira na veličinu, uspevaju oterati. Nisu imuni na zmijski otrov, ali su vrlo otporni na njega, i u slučaju ugriza, obično prežive, osim ako je reč o vrlo mladoj životinji.
Dok su mladunci još vrlo mladi i sisaju pa ne idu s odraslima kad se družina raziđe u potragu za hranom, jedna ili dve životinje uvek ostaju s mladuncima u blizini podzemnog staništa vodeći brigu o njima. Kako i te životinje moraju jesti, i na poslu "dadilje" životinje se redovno smenjuju. Majke koje doje nisu među dadiljama, odnosno retko, i to samo u vrijeme kad treba nahraniti mladunce.
Pretpostavlja se da postoji bliska srodnost između cibetki i mungosa.
Jedna od bolje proučenih vrsta iz ove porodice su surikati (Suricata suricatta). Postojbina im je u Južnoj Africi, u polupustinjskim predelima. Domoroci ih nazivaju "čovečuljcima". Žive u podzemnim staništima, u većim grupama.
Imaju vrlo dobro organizovan "socijalni život". Kako se hrane pretežno insektima, a često i raznim vrstama crvića koje iskopaju iz zemlje, u potrazi za hranom provode veliki deo vremena sa njuškama priljubljenim uz zemlju, izloženi su svojim najopasnijim neprijateljima, grabljivcima iz vazduha. Stoga je neprekidno jedan surikat "na straži". Sedi na vrhu obližnjeg polusuvog grma, ili stabla, posmatrajući nebo nad prostorom gde članovi porodice traže hranu. Ako se na vidiku pojavi krilati neprijatelj, on diže uzbunu i svi istog trena kreću prema najbližem zaklonu. Pri tome je važno spomenuti, da žive u vrlo toplom podneblju, i da životinji na straži nije lako sedeti potpuno izložen suncu. Stoga se na mestu stražara redovno smenjuju.
Isto tako, ako se u blizini pojavi zmija, na javljanje prvog koji je opazi, okuplja se cela grupa i udruženim snagama, napadajući je sa svih strana, obično je, bez obzira na veličinu, uspevaju oterati. Nisu imuni na zmijski otrov, ali su vrlo otporni na njega, i u slučaju ugriza, obično prežive, osim ako je reč o vrlo mladoj životinji.
Dok su mladunci još vrlo mladi i sisaju pa ne idu s odraslima kad se družina raziđe u potragu za hranom, jedna ili dve životinje uvek ostaju s mladuncima u blizini podzemnog staništa vodeći brigu o njima. Kako i te životinje moraju jesti, i na poslu "dadilje" životinje se redovno smenjuju. Majke koje doje nisu među dadiljama, odnosno retko, i to samo u vrijeme kad treba nahraniti mladunce.
